Sunday, April 20, 2014

Farbanje uskršnjih jaja

I tako se Višnja i ja upustismo u pustolovinu, zvanu "naše prvo farbanje uskršnjih jaja", Naravno, njoj su jaja vrlo zanimljiva hrana (ustvari, ona misli da se ama baš sve jede :), sa kojom se prvo izigra, a onda, kao slučajno joj je ispalo i  pred njom se stvori hrana! Kakvo uzbuđenje za Višnju! Sreća! Međutim, ovaj put je ta sreća izostala, a radoznalost šta ja to radim za kuhinjskim stolom je nadjačala želju za hranom! 
Ukrs je za mene uvek predstavljao nešto posebno. Sva priča o zecu koji donosi poklone me je opčinjavala. Svake godine sam pravila gnjezdo ispod naših borova, zamišljajući kako će on da dođe sa punom torbom poklončića. Zamišljala sam ga do najsitnijih detalja. Čak sam mu ostavljala u posudici malo vode i šargarepe, kako bi se odmorio. Baš tu kod mene :)
I onda, kao u svakoj bajci, dođe neko i sve ti poremeti. Postojala je jedna devojčica sa kojom sam se ponekad igrala, i koja je već znala tajnu odraslih: mama i tata ostavljaju poklone! Zec ne postoji! O kakvo je to razočarenje bilo za mene. Mrzela sam je! Raspršila je sve moje snove!
I tako je počelo moje prvo razočarenje u životu :)
Naravno, ne pravim više gnjezda, ali ove godine sam rešila da sama ofarbam jaja. Do sada je to moja mama radila i to u lukovici. Više mi se sviđa ta prirodna boja od svih kupovnih, i ja reših da se oprobam :) Obavezne su bile deteline i list maslačka, kao šara!
Evo malih sličica, kako je sve to teklo i rezultata.
 



Srećan Uskrs :)

Sunday, April 13, 2014

Jorgovan

Volim jorgovan. Mogla bih prvo slovo naziva ovog cveta napisati i velikim slovom, toliko ga poštujem. U dvorištu smo uvek imali ovo ljubičasto grmasto drvo. Imalo je posebno mesto u dvorištu, ali i u kući. Volim njegov miris, boju, a posebno to što nas toliko dugo udostojava svog mirisnog cveta. Nedavno sam pročitala jednu našu lepu legendu, koja se tiče jorgovana. 
Srpski kralj Uroš Nemanjić naredio je da se u goloj i divljoj klisuri Ibra zasadi jorgovan da bi se francuska princeza Jelena Anžujska, njegova buduća supruga, prilikom dolaska osećala kao da je u rodnoj Provansi. Od tada su prohujali vekovi, ali se i danas klisura Ibra zove Dolina jorgovana.  
Kako bi to izgledalo danas da neko za vas uradi tako nešto? Hm.... teško....

Prvi buket je završio u kancelarijskoj kuhinji. S obzirom da je to muška firma, niko nije razumeo moju potrebu da odsečem cvet i stavim ga u teglu (nemamo vazu u kancelariji).
 

 Dvorište firme, gde se ispod velikog oraha, jorgovan bori za svoje mesto pod suncem.




 Na kraju, dobih od ponosnih vlasnika i ovaj buket za svoju kuhinju :)

 

I tako. Svuda oko mene u detinjstvu je bio jorgovan. Pratio me je, kao kuče. A evo i sada, što mi je posebno drago.

Sunday, March 23, 2014

Rascvetavanje i poni

Prelepa magnolija u našem dvorištu (dvorištu kancelarije verteez, da ne bude zabune), polako odbacuje svoje latice. Obožavam ovo drvo, njene prelepe cvetove i boju istih, ali me rastužuje činjenica da tako brzo odbaci svu tu lepotu. Tačnije, porazi me ona stara narodna da "sve što je lepo kratko traje". Uporno se godinama borim protiv toga, pokušavajući da dokažem, prvenstveno sebi, da ne mora uvek tako da bude u životu. Međutim, poraze me leptiri i magnolija. Naravno, i dalje mislim da je lepota svuda oko nas, ona koja traje mnogo duže i koja nam čini život lepšim i šarenijim, i da je nikako ne treba zanemariti. Treba je negovati i uživati u njoj, a svaku, ovako veličanstvenu, slaviti.


 Deo rascvetale lepote ovog vikenda. Jedna jako slatka vinogradarska breskvica i mamini zvončići.



A ovo je rascvetalo detinjstvo mog komšiluka. Naravno, kao i svakog proleća dvorište iziskuje popriličnu negu i čišćenje, tako da i moje slavi vikende kada mu se posvetim. I tako ja primetim decu iz komšiluka kako šetaju ponija, jašu ga i uživaju u svojim detinjarijama. Ponić uživa u samo njemu znanim. Sa sigurnošću znam da voli da se mazi i slika :)

 

Sunday, March 16, 2014

Proleće u mojoj ruci

 Iako, uskoro prošla, zima i nije bila baš onakva kakva ume da bude, to nije ni malo ublažilo moje nestrpljenje za toplim prolećnim danima. Jedini sneg u Sremu bili su dani kada sam i napravila fotografije prošlog posta. I to je bilo sve. Ja se ne bunim. Prija mi toplo, i bilo mi je sasvim dovoljno i ono malo snega koji je pao, malo se zaledio i vrlo brzo nestao sa moje prostrane ravnice. Sasvim dovoljno. I tako sam sa nestrpljenjem čekala tople dane i u Novom Sadu.


 Međutim, ono za čim sam najviše žudela, jeste prelepo drvo magnolije u dvorištu naše kancelarije. Nisam mogla da odolim da je ne slikam, iako još nije potpuno raširila svoje latice. Divna je. Sviđa mi je momenat, kada rano ujutro, još nerazbuđena bauljam ka kancelariji, otvaram vrata dvorišta i ugledam nju. Izmami mi osmeh sa kojim sedam za svoj sto. I tako počinje moj radni dan. Sviđa mi se moj posao :)

 Ovog vikenda, Višnja je uživala u trčanju kroz žito. Već sam pisala koliko to voli. Njeno omiljeno igralište.

Moj dragi Sančo Pasa je na kraju završio na mojoj ruci. Od umora nije mogla da se pomeri. Nepresušan izvor ljubavi i topline. Draga moja kuca :)



Sunday, January 26, 2014

Srem pod snegom

Zima je konačno stigla i u Vojvodinu. Nije da joj se nešto silno radujem, jer je mnogo hladno. Međutim, današnji dan je bio poseban. Višnja i ja smo išle u smrznutu nedeljnu šetnju po sremskim njivama i livadama. Ona je definitivno bila srećnija od mene. Takođe, obećala sam, još prošle zime mojoj cvet na mesecu, slike Srema pod snegom. Dakle, evo malo našeg "divnog" blata zaleđenog, po sremačkim pustarama (Višnja je neizostavni deo kadra) :)



 Ova jabuka me je oduševila. Verovatno je to baš ona koje se zadržala jako dugo da drvetu, visoko, toliko da nisam mogla da je dohvatim. To su jabuke moje majke (bake, čisto da ne bude zabune), koje su ove godine bile slađe i sočnije nego ikad. Neprskane, same u svom voćnjaku, pomalo tužne jer ih niko ne obilazi, ove jabuke su rešile prošle godine da nam pokažu svima, ne obazirući se na drugo voće u voćnjaku koje nije imalo snage kao ona,  kako se može izboriti sa samoćom. Postale su bolje nego što su mislile da mogu. Svi smo im se divili, sa osmehom i uživanjem jeli. One najsrećnije završile su u piti, zajedno sa NJV Cimetom :)

 

I ova česma, u njenoj (jabučinoj) neposrednoj blizini pokušava da odoli zubu vremena.


Evo još malo sličica iz šetnje:




Na kraju zima je okitila i jedan prozor u mom dvorištu, na najlepši mogući način.
Onako kako sam ona ume, na čemu sam joj uvek iznova zahvalna.


Inače, srele smo i dva zečića, ali je bilo nemoguće uhvatiti snimak. Bila je to Višnjina trka života :)
Snežni pozdrav iz zaleđenog Srema :)

Tuesday, January 21, 2014

Kamenčić u cipeli

Nikako mi nije prijao neparan broj prošle godine. Nešto mi je smetalo! Kao kada vas žulja cipela. Kao da imate u cipeli neki kamenčić. Upravo takav neprijatan osećaj. Kažu da nekad treba staviti kamenčić u cipelu, ali to samo kada ste neopisivo srećni, čisto da vas podseti na realnost i prizemi (a ima veze i sa sujeverjem, ako se ne varam!). Ovaj kamenčić nije od te fele. Ne! Ovo je onaj koji vas kibicuje već duže vreme! I to baš onako skriveno, među milionima drugih kamenčića, baš tu pored vaše staze. Ne primećuje se razlika. Svi su isti. Miruju, deca se igraju sa njima, skupljaju ih, dive se njihovim šarenim bojama, bacaju ih u barice. Nema razlike. I nikako ne možete da pretpostavite da će baš takav neki da uleti u vašu cipelu! I tako (neki bi rekli lep kamenčić, ali ja bogami ne) jedan zlobno namignu drugima i krene u svoju misiju maltretiranja ljudi (iliti moje malenkosti)! Počne neumoljivo žulja, vi biste da ga se otresete, ali ne ide. Ispregledate celu cipelu, i ne možete da ga pronađete. Kao da je u zemlju propao! Obujete cipelu, kad gle čuda, on je opet tu! I počne da vas prati u stopu! Neko bi se možda i navikao na njega, i vremenom prestao da ga oseća (zato bi osećao nešto drugo, ali to je druga i tema!). Međutim, meni je počeo da ide na živce. I jednog dana, čini se sam od sebe (ali nikad nije ništa samo od sebe!), samo je nestao!
I tako, bilo je raznih navikavanja, privikavanja, odvikavanja... Jedino je Višnja letos uživala u dvorištu:

   

Doduše, uživalo se u dvorištu, svakako. Bilo je zanimljivo leto, pomalo šareno i malo više mirisavo. Bile su lepe ruže i nekako su mamile osmeh:


 Nebo je, takođe, bilo zanimljivo. Najavljivalo je novi početak. Svaki početak je težak, to se već zna. Ono što malo ko zna, jeste da u svakom početku leži nova nada i neko novo sunce, koje samo čeka da se zagrli. Ja sam ih prigrlila:


Višnja je nastavila da izigrava tenisku zvezdu i na mom krevetu. Neumorna je sa lopticom. Prosto, nema kraja tom bacanju loptice, njenom donošenju, i tako do beskraja:


 Početak ove, parne godine, obeležila sam sa ove dve fotografije u kancelariji. Jedna je poklon od Kimberly:


 Druga je zanimljiva fotografija moga brata, nastala jako davno. Naravno, kao i svaka žena iskamčila sam tu fotografiju moje Vojvodine, i godinama je nosila sa sobom. Sada je završila u našoj kancelariji. Nasmejao se, baš onako kako umete da se smešite kada vam neka stara fotografija probudi lepe uspomene. I ja sam :)


I tako je jedan kamenčić, ne izbačen, nego izleteo naglavačke iz moje cipele! Od ove godine više neću skupljati kamenčiće na plaži. Ne trebaju mi nikako. Dosta mi ih je za sva vremena! Sada ponovo ima lufta u cipeli, taman koliko treba. Počele su da mirišu šapice i rezanci sa makom! 
To je dobar znak :)


Wednesday, May 15, 2013

Asistent

Prošao je Uskrs, božuri, a prošlo je, nekako mimo mene i ono prvo proleće. Ovo je ono što je ostalo :)



A moj radoznali pas, uporno pokušava da sazna šta ja to zanimljivo radim :)



Uspela je na kraju, u želji da mi asistira :)