Wednesday, February 1, 2012

Ponešto o svemu...

Za početak, Višnja. Dobila je ime po još jednoj Višnji koja živi u Novom Sadu, pa smo morali da pitamo za saglasnost. Jedina razlika između ove dve Višnje jeste da je Novosađanka fina i mirna kuca, a ova pećinačka sušta suprotnost. Mali vrag, radoznali, veseli i pre svega umiljati...
Ali da se vratim na početak. Razglasim ja po selu kako mi treba u dvorištu nešto što laje, trčkara i odaje utisak opasnog psa čuvara. Kad ne lezi vraže, stigne jedno takvo u maloj kutijici, ne veće od mog broja cipela (br. 40, by the way). Muka, šta da radim sa njom jer sam na poslu po čitav dan, i nije baš zgodno ostaviti psa, tako malešnog samog. Ko me ter`o. Ipak, leto je, nije bilo puno posla i ja sam trčala kući kako bih joj dala da jede i pravila joj društvo (ili ona meni). Nije baš sve bilo kako sam ja očekivala.
Ta mala, slatka kuca je grizla svojim oštrim zubićima sve što je stigla. Najugroženije su bile moje noge ili prsti kada sam htela da je pomazim. Grizla je neopisivo oštrim i jakim zubićima. Nevolje su se nastavile kada je počela da skače, na čuđenje svih mojih bliskih, i pri tom gricka sve što dohvati u toj visini. Tako sam ostala bez tri svoje omiljene letnje bluze.Višnja je polako rasla, i dalje grickajući i skačući do neverovatnih visina za njene mesece a ja skoro nemoćna da bilo šta uradim kako bih to sprečila. Nevolje su se nastavile kada je pokušavala da se ušunja u kuću, noću. Tada je grizla komarnik do iznemoglosti, sve dok nije napravila dovoljan prolaz za svoje mršavo telo. I eto je kod mog kreveta. Spremna da uskoči svakog momenta. Bezuspešno sam pokušavala da joj objasnim da ima svoja dva kreveta, jedan odmah pored vrata sa njenim omiljenim jastučićem i drugi na njenoj omiljenoj stolici sa svojim omiljenim majmunčetom. Iskreno, plašila sam se jeseni i sve što ona nosi sa sobom: kiša i magla (čitaj: BLATOOOO). Dakle, blato u mojoj kući. E na to nisam bila spremna kada sam razmišljala i pričala po šoru kako mi treba pas čuvar. Takodje, nisam računala na vezanost za istog i svoju popustljivost.
I tako je Višnja, malo po malo naše zajedničko vreme provodila sa mnom u kući. Presrećna. Vesela. A i ja :) Srećom bila je to jedna suva jesen, sa vrlo malo kišnih dana (što, znam, nije dobro za našu hranu presušnu, ali ipak smo mi sebična stvorenja) koje smo rešavali jednom krpom za njene ukaljane šapice. Bila je srećna. Navikla se. I ja. Sve dok nismo morale da se preselimo kod mojih roditelja. Sledi ponovno navikavanje.
Ali o tome ću pisati neki drugi put.

No comments:

Post a Comment