Tuesday, January 21, 2014

Kamenčić u cipeli

Nikako mi nije prijao neparan broj prošle godine. Nešto mi je smetalo! Kao kada vas žulja cipela. Kao da imate u cipeli neki kamenčić. Upravo takav neprijatan osećaj. Kažu da nekad treba staviti kamenčić u cipelu, ali to samo kada ste neopisivo srećni, čisto da vas podseti na realnost i prizemi (a ima veze i sa sujeverjem, ako se ne varam!). Ovaj kamenčić nije od te fele. Ne! Ovo je onaj koji vas kibicuje već duže vreme! I to baš onako skriveno, među milionima drugih kamenčića, baš tu pored vaše staze. Ne primećuje se razlika. Svi su isti. Miruju, deca se igraju sa njima, skupljaju ih, dive se njihovim šarenim bojama, bacaju ih u barice. Nema razlike. I nikako ne možete da pretpostavite da će baš takav neki da uleti u vašu cipelu! I tako (neki bi rekli lep kamenčić, ali ja bogami ne) jedan zlobno namignu drugima i krene u svoju misiju maltretiranja ljudi (iliti moje malenkosti)! Počne neumoljivo žulja, vi biste da ga se otresete, ali ne ide. Ispregledate celu cipelu, i ne možete da ga pronađete. Kao da je u zemlju propao! Obujete cipelu, kad gle čuda, on je opet tu! I počne da vas prati u stopu! Neko bi se možda i navikao na njega, i vremenom prestao da ga oseća (zato bi osećao nešto drugo, ali to je druga i tema!). Međutim, meni je počeo da ide na živce. I jednog dana, čini se sam od sebe (ali nikad nije ništa samo od sebe!), samo je nestao!
I tako, bilo je raznih navikavanja, privikavanja, odvikavanja... Jedino je Višnja letos uživala u dvorištu:

   

Doduše, uživalo se u dvorištu, svakako. Bilo je zanimljivo leto, pomalo šareno i malo više mirisavo. Bile su lepe ruže i nekako su mamile osmeh:


 Nebo je, takođe, bilo zanimljivo. Najavljivalo je novi početak. Svaki početak je težak, to se već zna. Ono što malo ko zna, jeste da u svakom početku leži nova nada i neko novo sunce, koje samo čeka da se zagrli. Ja sam ih prigrlila:


Višnja je nastavila da izigrava tenisku zvezdu i na mom krevetu. Neumorna je sa lopticom. Prosto, nema kraja tom bacanju loptice, njenom donošenju, i tako do beskraja:


 Početak ove, parne godine, obeležila sam sa ove dve fotografije u kancelariji. Jedna je poklon od Kimberly:


 Druga je zanimljiva fotografija moga brata, nastala jako davno. Naravno, kao i svaka žena iskamčila sam tu fotografiju moje Vojvodine, i godinama je nosila sa sobom. Sada je završila u našoj kancelariji. Nasmejao se, baš onako kako umete da se smešite kada vam neka stara fotografija probudi lepe uspomene. I ja sam :)


I tako je jedan kamenčić, ne izbačen, nego izleteo naglavačke iz moje cipele! Od ove godine više neću skupljati kamenčiće na plaži. Ne trebaju mi nikako. Dosta mi ih je za sva vremena! Sada ponovo ima lufta u cipeli, taman koliko treba. Počele su da mirišu šapice i rezanci sa makom! 
To je dobar znak :)


6 comments:

  1. Zanimljiva priča... Nakon dužeg vremena počinje da se nazire mali zračak svetlosti koji je nekada prosto izbijao iz tebe. Nadam se da je najgore iza tebe a ono lepo tek dolazi.
    Što se tiče tvoje slike Vojvodine bolje mi napravi kopiju ili ćeš ostati bez nje:)
    Slika koju si dobila od Kim je prelepa, razmišljam da je naručim sebi.
    Za Višnju stvarno nije potreban komentar:)

    ReplyDelete
  2. Molim te, kako to da za Višnju nema komentara :D
    Da, i ja mislim da se nazire :)

    ReplyDelete
  3. Sanja,jako sam uzivala da te citam...kamencici...kamencici...:D Drago mi je da je izbacen taj kamencic naglavacke.:)

    Sve najlepse ti zelim!

    Betika

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala, Betika. Drago mi je da ti se svidelo.
      Lepi pozdravi,
      Sanja

      Delete
  4. Bravo Sanja! Svaku rec sam upijala. Vraticu se da citam ponovo i ponovo. Molim te nastavi sa pisanjem. ima nas puno koji jedva cekamo nastavak..A Visnja! sta reci, prelep i voljen pas..Bas kao i moja Charlie, razmazene i obozavane. Sve najbolje od sveg srca! nada

    ReplyDelete
  5. Hvala Nado, na lepim recima :)
    Zbog vas nekoliko, koji posecujete moj blog, vredi pisati i dalje :)
    Lep, snezni pozdrav :)

    ReplyDelete