Sunday, January 26, 2014

Srem pod snegom

Zima je konačno stigla i u Vojvodinu. Nije da joj se nešto silno radujem, jer je mnogo hladno. Međutim, današnji dan je bio poseban. Višnja i ja smo išle u smrznutu nedeljnu šetnju po sremskim njivama i livadama. Ona je definitivno bila srećnija od mene. Takođe, obećala sam, još prošle zime mojoj cvet na mesecu, slike Srema pod snegom. Dakle, evo malo našeg "divnog" blata zaleđenog, po sremačkim pustarama (Višnja je neizostavni deo kadra) :)



 Ova jabuka me je oduševila. Verovatno je to baš ona koje se zadržala jako dugo da drvetu, visoko, toliko da nisam mogla da je dohvatim. To su jabuke moje majke (bake, čisto da ne bude zabune), koje su ove godine bile slađe i sočnije nego ikad. Neprskane, same u svom voćnjaku, pomalo tužne jer ih niko ne obilazi, ove jabuke su rešile prošle godine da nam pokažu svima, ne obazirući se na drugo voće u voćnjaku koje nije imalo snage kao ona,  kako se može izboriti sa samoćom. Postale su bolje nego što su mislile da mogu. Svi smo im se divili, sa osmehom i uživanjem jeli. One najsrećnije završile su u piti, zajedno sa NJV Cimetom :)

 

I ova česma, u njenoj (jabučinoj) neposrednoj blizini pokušava da odoli zubu vremena.


Evo još malo sličica iz šetnje:




Na kraju zima je okitila i jedan prozor u mom dvorištu, na najlepši mogući način.
Onako kako sam ona ume, na čemu sam joj uvek iznova zahvalna.


Inače, srele smo i dva zečića, ali je bilo nemoguće uhvatiti snimak. Bila je to Višnjina trka života :)
Snežni pozdrav iz zaleđenog Srema :)

Tuesday, January 21, 2014

Kamenčić u cipeli

Nikako mi nije prijao neparan broj prošle godine. Nešto mi je smetalo! Kao kada vas žulja cipela. Kao da imate u cipeli neki kamenčić. Upravo takav neprijatan osećaj. Kažu da nekad treba staviti kamenčić u cipelu, ali to samo kada ste neopisivo srećni, čisto da vas podseti na realnost i prizemi (a ima veze i sa sujeverjem, ako se ne varam!). Ovaj kamenčić nije od te fele. Ne! Ovo je onaj koji vas kibicuje već duže vreme! I to baš onako skriveno, među milionima drugih kamenčića, baš tu pored vaše staze. Ne primećuje se razlika. Svi su isti. Miruju, deca se igraju sa njima, skupljaju ih, dive se njihovim šarenim bojama, bacaju ih u barice. Nema razlike. I nikako ne možete da pretpostavite da će baš takav neki da uleti u vašu cipelu! I tako (neki bi rekli lep kamenčić, ali ja bogami ne) jedan zlobno namignu drugima i krene u svoju misiju maltretiranja ljudi (iliti moje malenkosti)! Počne neumoljivo žulja, vi biste da ga se otresete, ali ne ide. Ispregledate celu cipelu, i ne možete da ga pronađete. Kao da je u zemlju propao! Obujete cipelu, kad gle čuda, on je opet tu! I počne da vas prati u stopu! Neko bi se možda i navikao na njega, i vremenom prestao da ga oseća (zato bi osećao nešto drugo, ali to je druga i tema!). Međutim, meni je počeo da ide na živce. I jednog dana, čini se sam od sebe (ali nikad nije ništa samo od sebe!), samo je nestao!
I tako, bilo je raznih navikavanja, privikavanja, odvikavanja... Jedino je Višnja letos uživala u dvorištu:

   

Doduše, uživalo se u dvorištu, svakako. Bilo je zanimljivo leto, pomalo šareno i malo više mirisavo. Bile su lepe ruže i nekako su mamile osmeh:


 Nebo je, takođe, bilo zanimljivo. Najavljivalo je novi početak. Svaki početak je težak, to se već zna. Ono što malo ko zna, jeste da u svakom početku leži nova nada i neko novo sunce, koje samo čeka da se zagrli. Ja sam ih prigrlila:


Višnja je nastavila da izigrava tenisku zvezdu i na mom krevetu. Neumorna je sa lopticom. Prosto, nema kraja tom bacanju loptice, njenom donošenju, i tako do beskraja:


 Početak ove, parne godine, obeležila sam sa ove dve fotografije u kancelariji. Jedna je poklon od Kimberly:


 Druga je zanimljiva fotografija moga brata, nastala jako davno. Naravno, kao i svaka žena iskamčila sam tu fotografiju moje Vojvodine, i godinama je nosila sa sobom. Sada je završila u našoj kancelariji. Nasmejao se, baš onako kako umete da se smešite kada vam neka stara fotografija probudi lepe uspomene. I ja sam :)


I tako je jedan kamenčić, ne izbačen, nego izleteo naglavačke iz moje cipele! Od ove godine više neću skupljati kamenčiće na plaži. Ne trebaju mi nikako. Dosta mi ih je za sva vremena! Sada ponovo ima lufta u cipeli, taman koliko treba. Počele su da mirišu šapice i rezanci sa makom! 
To je dobar znak :)